Ljubica Arsić – Mango
Broj strana: 257
Cena u knjižarama: 490 din.
Izdavač: Laguna
Internet: www.laguna.co.yu
Najnoviji roman dobitnice Andrićeve nagrade .
Mango, voće poreklom iz Indije, zelene, žute i, kad je plod prezreo, narandžastocrvene boje. Glatka žilava kora koja nije za jelo prekriva sočno vlaknasto meso slatkastog ukusa i otužne gnjileži.
Najpre zabacuje s nogu špicaste papuče, a zatim se, vrckajući da se iskobelja iz farmerki, u ogledalu iza leđa pojavljuju njeni guzovi kao dve motociklističke kacige zajedno zavarene uskom, tamnom trakom tangi. Posle lepršave bluze otkopčano prsluče klizi bretelama, lako. Lidine grudi su dovoljno male da čvrsto stoje, bez onih širokih ružnih kolutova iz kojih agresivno štrče kvrgave bradavice. Možda crncu sa Emtivija golotinja belkinje liči na eskimki iglo, da nije Lidine grivaste crvene kose koja kožu prlji plamenom blage izviđačke vatre, naročito kad se njeni sisići mrdaju dok sa poda sakuplja razbacanu odeću i slaže je na stolicu.
O autorki
Ljubica Arsić je rođena u Beogradu.
Romani: Čuvari kazačke ivice i Ikona.
Zbirke priča: Prst u meso, Cipele buvine boje, Barutana, Zona sumraka, Samo za zavodnice, Tigrastija od tigra, Maco, da l’ me voliš.
Sastavila antologije: Antologija svetske erotske priče Na brzaka, Antologija ženske svetske erotske priče Frrrrr, Antologija priča o moru U moru je moja duša.
Nagrade: „Borislav Pekić“ i nagrada „Isidorinim stazama“ za roman Ikona, Pro-femina nagrada „Biljana Jovanović“ za priče Cipele buvine boje, „Laza Kostić“ i nagrada „ Žensko pero“ za priče Tigrastija od tigra, Andrićeva nagrada za priče Maco, da l’ me voliš.
Živi u Beogradu.*
*preneto sa sajta B92
Procitala sam nocas ovu knjigu,
sada vec iz petog izdanja.
Usla je u moju ( neveliku) zbirku Biblija.
Prosto, moram da je preporucim svima koje znam.
Ova knjiga je fantasticna vocno socna literatura.
Verujem da su odlicne i ostale knjige Ljubice Arsic, iako ih nisam jos procitala.

3 comments… read them below or add one
Odlomak iz knjige. Nadam se da je ok
qt
Znači,
o zvezdama
se u stvari
ne zna ništa.
Ako je njihovo
kretanje
u prostoru
zauvek
predodređeno
i objašnjeno
zakonima
mehanike,
onda
im je život
strašan
i besmislen,
jer ne pruža
ni najmanju
nadu
u slučajan
susret.
Slično
ljudima.
Sreću
se, smeju,
tapšu
jedni
druge
po ramenu
i odlaze
u neki
poseban
prostor,
sličan
onom uvinutom
znaku
za beskonačnost
koji
ulazi
sam u sebe,
kao opečena
zmija
koja
u mukama
grize
svoj rep, pokušavajući
da ujedom
ubrizga
otrov. Ta zmija
se zove
prošlost.
Tu
ponekad
preplašeno
zaviruje
naša
svest. Ljudi
nepomično
vise
u praznini.
Nema
vrha
ni dna, vremenom
slabi
nada
da se približe
jedni
drugima
ili bar nekako
probude
svoju
volju
i promene
sudbinu.
Uglavnom
sude
po onome
što
se drugima
dešava,
uzimajući
u obzir
samo
nejasno
treperenje.
Idu u susret
onome
što smatraju
svetlošću
iako
je njen izvor
već odavno
prestao
da postoji.
unqt
Edit: Nadam se da je ok, sto sam postavio u ovakav srift i na ovaj nacin.
@Slavujka:
Edit: Nadam se da je ok, sto sam postavio u ovakav srift i na ovaj nacin.
Znam zasto si postavio u ovakav shift i na ovaj nacin.
Sve je samo slucajnost, ako si mislio….
Sa knjizevnoscu Lj. Arsic sam se upoznala pre 7 dana,
a sa njom nikada.
@Maya Sangoma:
Mislio sam na prozu koja je postavljena tako kako ja volim da pisem. A pasus mi se zaista dopao. Nisam sigran koliko bi se autorki dopalo da vidi svoje reci izvucene iz uobicajnog nacina
sklapanja recenica. To me zabrinulo draga Maya.
Molimo vas da se ulogujete ili registrujete novi nalog da biste mogli da šaljete komentare.