Jedan rezignirani pogled konzervativnog anarhiste

by an archos on март 8, 2009

in Uncategorized

Recesija je po definiciji teško podnošljiva stvar.Za društvo u ozbiljnoj regresiji, recesija je katastrofa. Govorim o Srbiji.

Ne sporim, propast jednopartijske ideologije i tranzicioni put (uz sve konsekvence) u parlamentarni sistem sa ideološkim imperativom privatnog, jeste nekakav ,,razvojni put,, nekakva istorijska progresija, međutim…

Na sreću ili ne, u prilici sam da mogu da se sećam ,,drugova,, svih tih likova iz Brozovog doba (ajde da ih ne dajem poimence) koji su imali realnu moć i koji su nesumnjivo odlučivali o mnogo čemu bitnom za naše živote pri tom vodeći strogo računa o ideološkim imperativima od kojih je zavisila ne samo karijera već i njihova lična bezbednost.

I onda, potpuni suspans!

Već tih 60-tih godina drugovi su imali osjećaja (hrabrosti, razuma?) da stavljaju potpise da se državnim novcem snimaju filmovi Pavlovića, Makavejeva…naravno neki nisu pušteni, mnogi jesu, mnogi prešli granicu, odneli nagrade.

(Čak je i u post –staljinističkoj SSSR Bondarčuk snimao epsko-herojske slike carizma kao i Tarkovski potpuno subverzivne poetsko-intimističke hermetičke diskurse!Treba li da spomenem Poljsku i Kšištofa Zanusija?)

Tim partijskim kadrovima je sveže upokojeni Milutin Čolić uspeo da predoči ideju ,,festivala-festivala,, i dobije novac, medije i državno sponzorstvo.

Upravo tada je gospođa Mira Trailović tim istim drugovima ,,prodala,, ideju o državnom interesu postojanja festivala teatarske avantgarde i gle, drugovi su stoički i u prvim redovima prihvatali da ih kapitalistučke neformalne grupe umetnika zasipaju brašnom dok su na sceni ujednačenim ritmom pulsirali raznobojni kondomi!

I u isto vreme je na radio Beogradu iz večeri u veče Radomir Konstantinović čitao Filosofiju palanke, radni narod je u tim kasnim satim već spavao , ali ne svi, ne svi!

Proverio sam lično :u arhivi radio Beograda nema niti jednog sačuvanog minuta Radomira Konstantinovića! Ideološki razlozi? Ne budite naivni.

Nisam sentimentalan niti pokušavam da branim i dokazujem.Jednostavno nisam pripadao tom svetu drugova, pa ipak…sve se to zaista dešavalo, tada!

Pokušajte da uporedite tu dogmatsku kadrovsku strukturu sa današnjom, demokratskom elitom u okruženju liberalnih sloboda i ustavom zagarantovanih prava?

Da li kao i ja osećate stid što su ta lica- lica ove države, lica nas samih, naša lica?

Da li se kao i ja stidite svog predsednika, premijera, vlade, ministara i najzad svog društva i kulture?

Da li je argument to što je 20 godina od nestanka Jugoslavije i nastanka parlamentarnih bogougodnosti uspelo da donese estesko-literarnu vrednost jednog Arsenijevića i kinematografski trijumf drugog Arsenijevića? That is all?

U odgovoru na to moram da se vratim tezi koja je meni samom već opsesivna.

Radi se o pitanju – zašto je srpskom društvu toliko bila potrebna Jugoslavija( uključujući i drugi deo tog pitanja – zašto su svi ostali jedva čekali da je se rastosiljaju)?

Odmah preskačem svu kompleksnost istorijsko-političko-geopolitičko-kulturnih i svih ostalih okolnosti potrebnih za ozbiljnost mogućeg odgovora i strastveno upadam u opsesivni ishod : Strah!

Strah je paradigma srpskog kulturnog identiteta kome je histerično bila potrebna masa u kojoj, utopljen, nije morao da brine o sopstvenim realijama i odgovornostima, već tako umešan u svu sumu Balkanskog lonca mogao je nesmetano da razvija svoje posprdne umišljenosti, trijumfalnu nadobudnost urođenog mu prostakluka, ono šenlučenje koje je nudilo blaženstvo oslobađanja od straha i odgovornosti, upućivalo na kolektivnu infantilnost koja je imperativno (ideološki) zahtevala od svih ostalih razumevanje i blagonaklonost za ,,po prirodi infantilnom,,!

Posprdnost koncepta ,,Velike Srbije,, je samo prividno (i zato posprdno) politički koncept, to je zapravo samo ,,politički,, izraz tog Straha, u osnovi bestidnog i nemoćnog pokušaja bekstva od njega i suočavanja sa njim, po svaku cenu,pa i po cenu zločina!

I u toj ceni, ceni Srebrenice, Vukovara i svega ostalog, može se sagledati mera tog straha ostajanja samih sa sobom i neizbežnog suočavanja sa sopstvenim identitetom.Srbija je definitivno danas sama sa sobom, ostavljena samoj sebi.Neke kulture (neke nacije), one okrenute imperativu života bi to shvatile kao mogućnost, istina tešku i neugodnu ali ipak kapiju budućnosti ma kako to bolno bilo.

Srbija ne!

Srbija to ne čini u nekom imaginarnom konsensusu odbijanja,ne.Srbija to jednostavno ne može, nije u stanju, nema u sebi, nema odakle da izvuče tu snagu iz sebe jer jednostavno u tom ,,sebi,, nema ničega sem Straha od tog saznanja o sebi samoj i zato i zbog toga Srbija ,, piša uz vetar,, zapišana i usmrđena ne pitajući za cenu sve uz ružno i posprdno namigivanje sebi samoj.

I zato Srbija tuži.

I zato i ,,Kosovo i EU,,.

I zato Jeremić.

I zato Tadić

I zato….u Srbiji nema nevinih.

U njoj nema ničega.Ni opozicije ni disidenata, nema ni kriminalaca ni intelektualnih protuva, nema ničega u Srbiji i naravno : nema nevinih!

Svi, i vi koji niste i vi ste krivi, iako vas uopšte i nema.

14 comments… read them below or add one

HCM 03.08.09 at 22:24 replyReply to this comment

I zato….u Srbiji nema nevinih.

Slazem se ali ako prihvatimo da postoji to „kolektivno misljenje“ ako su odluke vlasti zapravo odluke nacije. A to je malo natregnuto priznaces.
Ali ako ne, onda bi se Jugoslavija pre mogla pripisati bolesnoj zelji Karadjordjevica da budu znacajna dinastija nego strahu Srbije od odgovornosti za svoju sudbinu i utapanje u blazenu gomilu.
I Velika Srbija se tako moze objasniti.

Osnovno pitanje je, cini mi se, postoji li ili ne kolektivno misljenje nekog naroda.

blue 03.08.09 at 22:28 replyReply to this comment

1. Normal 0 21 false false false SR X-NONE X-NONE

potpisujem !!! :)

2. Radi se o pitanju – zašto je srpskom društvu toliko bila potrebna Jugoslavija

srpsko drustvo nije usamljen i od ostalih zbivanja na svetskoj pozornici nezavisan igrokaz.. sva dogadjanja na pozornici sveta su vrlo gusto prepletena i u vreme nastanka, i u vreme nestanka.. cega god.

3. nema ničega u Srbiji i naravno : nema nevinih!

e pa nece moci da u bilo kojoj podeli preuzmem na sebe krivice politicara krvnika i inix. nema sanse.

4. Svi, i vi koji niste i vi ste krivi, iako vas uopšte i nema.

ja naravno nista ne rekoh, jer me i nema.

5. zoltane, ebo te prelom. teksta.

AUTHOR an archos 03.08.09 at 22:46 replyReply to this comment

@blue:

Naravno da ,,zbivanja na svetskoj pozornici,, nisu nezavisan -igrokaz-.
Problem je u shvatanju srpskog društva, o razumevanju tog igrokaza.A pre svega potencijala za igranjem.
Ono o čemu sam zapravo pisao je isprazna, nadobudna pretencioznost koju mi u Vojvodini uobičajeno definišemo ,,šešir ima cveća, dupe nema gaća,,.
Što se tiče nevinih, stojim:nema ih.
(to ne treba mešati sa krivičnom odgovornosti)

blue 03.08.09 at 23:26 replyReply to this comment

problem je najmanje u shvatanju.
vise je u (ne)delanju.

a sto se tice isprazne i nadobudne pretencioznosti, meni uvek padne na pamet jedan sto mi ga je prico deda..
vreme dogadjanja, negde pred pocetak II SR(anja)

sretne taj moga dedu, pa sav vazan kaze:
- e, komsija, kad bi samo znao kako mi je ove godine kukuruz parlamentaran..

on jadan cuo negde rec, ne zna sta znaci, al dobro zvuci, pa ko veli da je doda kukuruzu..

ja cu pre pristati da se kukuruzu doda parlamentarnost, nego meni krivica. sorry. cvrsto ti stojim: nevinix ima.
obicno su u obliku topovskog mesa, da li ratnog ili mirnodopskog uzasa. same shit.

Slavujka 03.09.09 at 05:03 replyReply to this comment

qt AA
zapišana i usmrđena ne pitajući za cenu sve uz ružno i posprdno namigivanje sebi samoj….
unqt
Ne da je tako, nego bas tako i izgleda, iz bilo koje perspektive
gledano.

dezurni 03.09.09 at 08:13 replyReply to this comment

„Već tih 60-tih godina drugovi su imali osjećaja (hrabrosti, razuma?) da stavljaju potpise da se državnim novcem snimaju filmovi Pavlovića, Makavejeva…naravno neki nisu pušteni, mnogi jesu, mnogi prešli granicu, odneli nagrade.“

jednostavno – nije tačno
iliti, preciznije… površno
drugovi nisu ništa potpisivali
drugovi su bunkerisali
citirano se može aplicirati na Bulajića i njegove grandiozne lumpenproleterske spektakle koji su finansirani direkt iz budžeta SIZ-a za kulturu, ali nikako na autore tkzv. „crnog talasa“…
malo pojašnjenje…
jedan dio filmova iz tog perioda nastao je kao diplomski rad autora, drugi su snimljeni u Sloveniji (jer su ondašnji producenti imali muda da ih snimaju), treći su zbog puke činjenice da je zatajila moralno-politička budnost doživjeli prvu projekciju (ali nikada drugu!), etc…
priča o crnom talasu je priča o zemlji koja je (jedna od ukupno četiri u cijelom svijetu) autore filmova slala na robiju (a da su pritom njihovo umjetničko djelo koristili kao krunski dokaz optužbe), priča o profesorima-mentorima koji su se (naknadno) odricali mentorstva i studente ostavljali same na vjetrometini, o naručenim „javnim tribinama“, o privatnim projekcijama na Dedinju, o autorima koji su se u potrazi za umjetničkom slobodom raspršili po Francuskoj, Kanadi, USA…, o producentima koji su podnosili tužbe protiv autora filmova koje su sami producirali (!!!), ali, prije svega, priča o nekoliko hrabrih ljudi koji su bili akterima najkreativnijeg perioda u ovdašnjoj kinematografiji, i koji su pri tome ispipavali granice individualne slobode unutar sistema koji na individualizam baš i nije gledao blagonaklono
rezime; sistem ništa nije „pustio“ (naročito ne svjesno)
sistem, naprosto, NIJE BIO SPREMAN za Crni talas
nije bio spreman ni za studentske proteste u Bogradu…
ni za maspok u Hrvatskoj
bogme, ni za Neue Slowenische Kunst
sistem je predvidiv, i ako ste „bard sa backgroundom“ poput Krleže, možete čak i da ga (ih), i to decenijama, jednostavno prcate u mozak, da se pri tom baš fino zabavljate, a da oni toga čak nisu ni svjesni

AUTHOR an archos 03.09.09 at 11:01 replyReply to this comment

@dezurni:

U principu se slazem.No, ti su filmovi snimani u tom sistemu tada.To je cinjenica.I to drzavnim novcem.Naravno, bunkerisali a sta bi?No filmovi su snimani.Fest je stvoren, isto i bitef.
U toj mogucnosti srpski kadrovi i beogradski milje su imali najmanje yasluga, sta vise bili su glavni nosioci ukupne totalitarnosti.O tome sam mislio.
Danas, sta? Sada kad smo sami.I slobodni.

maryjane 03.09.09 at 11:15 replyReply to this comment

„Danas, sta? Sada kad smo sami.I slobodni.“

Može i prst u oko…al’ boli ..

AUTHOR an archos 03.09.09 at 11:41 replyReply to this comment

@maryjane:
Da, samo da dodam> ,,sistem NIJE BIO SPREMAN,, u komentaru dezurnog.
Ne da nije bio spreman, bilo je nemoguce da bilo sta od toga prihvati, pa ipak snimalo se.
Da li je danas ovaj sistem spreman?
I radili se uopste o spremnosti bilo kog sistema?
Mislim da se pre svega radi u vrednosnom sistemu.Primer:tada u realnosti komitetske drzvne televizije snimane su serije sa nepojmljivom kritickom distancom, nezamislivo politicki subverzivne (Radivije Lola Djukic), uporedite to sa esteskim i pre svega politicki aktivnom pozicijom ,,Ranjenog orla,, ili ,,velikog brata,,.

Sistem?Nikada to nije bilo presudno.

fixer 03.09.09 at 12:18 replyReply to this comment

u vreme tita
nije mogla svaka kita
tek tako da skita
moralo se tu misliti
ako se imalo čime
a obično nije

more quraca
a
mozga malo
ali se vadilo iz malog mozga

on mi beše uglavnom masivan
i danonoćno aktivan
jednačina
samo sa jednom nepoznatom

uh, a koliko je bilo
njih
koje su svu noć čuvale aspirin
stisnut kolenima

pa udri firnajz:
počastvovan sam što si se čuvala za baš mene
daće mi ćale u nedelju kola
skini se bar do pola
uzmi ga u ruku
el osećaš kako otkucava
ma uštini me ispod bola

mene vola

i onda dno:
ex, ti stisla
a šobotka iz VIII/1
što je držala štafetu ispred škole
me već odaaaaavno
gleda ovako
ko ja tebe
sa geostrateškom glađu

opaa:
dno proradi
opa
interpunkcija pulsa
još malo još malo

uh

pred jutro, onako namučeni, gladni
udarila krv na muku:

paaaa ajd uđi
nek ti uđe mama sada
štoooo
s čim ću ući, pregoreh od želje
e a ja baš mislila tebi da dam prvom
?kad? sad u pola pet izjutra
ee, a ja mislila ti uvek onako geoštagod romantičan
ajd bolje pomozi
kako
znaš ti kako
moremaršbrebudalo
ma daj mallo
ma ono dole oću, al too u usta n i m r t v a

i onda uz neki bajat keks
i neko mleko na eks
i malo slatkog od bele trešnje:

u bre pa nije tako strašno
jesam ti reko ah
jel moš sad uđi
ušo sam pre pola sata
onda uh
jel to to
to je to

aaaaaa

dezurni 03.09.09 at 13:00 replyReply to this comment

@an archos:
pazi…
sistem je stvorio Fest, Bitef, Pulu, to stoji…
samo…
neki filmovi su emitovani u Areni, a neki na (polu)zatvorenim i nenajavljenim projekcijama u omanjim kinima…

ali, OK, vidim na šta ciljaš – nekada su, više no danas, postojale margine slobode u kojima se pojedinac kreće, baš kao i pojedinci koji će se poigrati s tim istim marginama…
represivno i totalitarno okruženje je upravo predivan poligon za testiranje granica slobode… i kao takvo veoma stimulativno… to je sasvim prirodno… danas su margine gotovo nevidljive (ograničavam se na art), ali… nemamo autore…
ne postoji PRITISAK kao kontinuirani stimulans, if you understand what I meaning
imamo slobodu, ali jednostavno ne znamo šta da radimo s njom…

inače; toplo preporučujem
http://www.imdb.com/title/tt1045568/

AUTHOR an archos 03.09.09 at 14:07 replyReply to this comment

@dezurni:
-ne postoji PRITISAK kao kontinuirani stimulans, if you understand what I meaning-

Naprotiv, postoji, bar ja tako mislim, i to na nivou agona, nikad nije bio jaci i potrebniji.Upravo o tome sam mislio, ne o sistemu.Definisao sam taj problem (problem nacionalnih, kulturnih performansi) kao Strah, izgradjen na narcisoidnim pretpostavkama ,,izuzetnosti,, i realne kulturne podprosecnosti jedne kulture i naroda.Tek pogled u to moze stvoriti autore.Potenciju za taj pogled imali su tipovi poput Maka etc..
Ali, oni su upravo dokaz kulturnog (a ne sistemskog) ekscesa.

dezurni 03.09.09 at 15:10 replyReply to this comment

pritisak kao represivni institut, na to sam mislio
novija istorija ne pamti institucionalni, kazneni progon umjetnika zbog njegova djela (dakle, ostajemo na tom terenu), nema straha od zabrane, u poplavi skribomanstva i kvazipluspseudoumjetnika SVI će dobiti svojih pet minuta slave, bez obzira na podobnost, ili, što je još i važnije, kvalitet…
artikulisan pandan nacionalnom i klerikalnom patosu ne postoji; jednostavno je – ne postoji jedan univerzalni znamen (petokraka) s kojim bi se poigravali na nivou simboličkog, ne postoji jasna polarizacija, sukob je mnogo kompleksniji, bunt „raštrkaniji“, a apatija (jedina konstanta naših dana) sveprisutna…
drugi par rukava je pitanje da li nam je pritisak POTREBAN…

ali… hajmo bit ozbiljni na trenutak…
ko je danas predvodnik artikulisanog bunta kontra nakaradnog sistema vrijednosti?
pazi sad ovo…
sve redom „ljudi u zreloj životnoj dobi“
da se razumijemo; njihovo iskustvo i erudicija su nešto što je svakako dobrodošlo, ali… gdje je antipod Poletu, Našim Danima, Mladini?!
gdje je akcija?
u Hrvatskoj je život stao 3.siječnja, u Srbiji 5.oktobra, a u Bosni nikad nije ni počeo…
tehnomenadžeri na vlasti bez po muke mogu da apsolviraju akademsku kritiku – ne dotiče ih, čak i ne razmišljaju o njoj…
o tome da ista nema gotovo nikakve posljedice po njihov položaj izlišno je i govoriti
pametniji su, lukaviji, prepredeniji i, što je najvažnije, usredotočeniji od prethodnika… bogatiji su za njihovo iskustvo…
usprkos prevlađujućem mišljenju – apsolutno ne mare za ideološke premise, a svoje polje interesa izražavaju u okviru jasnih i egzaktnih odrednica – vlast=moć=novac…
e, sad, kad smo upoznali neprijatelja, kad smo ga demistificirali i demaskirali, sad nam valja odlučiti kojim ćemo se metodama protiv istoga boriti…

AUTHOR an archos 03.09.09 at 15:23 replyReply to this comment

@dezurni:
Potpuno, ne bih imao sta da dodam.
-ali… gdje je antipod Poletu, Našim Danima, Mladini?!
gdje je akcija?-
Da, stvarno, gde je?
Gde je (O)Mladina?