Igra Staklenih Perli – Magister Ludi

by Dusi on јануар 30, 2010

in Uncategorized

Biti srecan
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srecan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovedima
retko činimo jedno drugoga srecnim,
jer i sebe time ne činimo srecnim.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srecan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo licno najunutrasnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Hesse

Igra Staklenih Perli – Magister Ludi
Pisana ja u periodu od skoro 10 godina, i tokom proklamisanja nacizma kao svete i jedine religije. Sta je mogao biti odgovor intelektualca na svet i okruzenje u kome je ziveo ?
Hesseovo stalno traznje srece, i stavljanje srece na pijedastal zivljenja. Ovaj put kroz i Nobelom ovencanu utopijsku pricu o zivotu Magister Ludi Joseph Knecht-a napisanu u formi novele, ali sa poezijom kao neizostavnim zacinom srece u Hesseovom zivotu. Knecht je clan intelektualne elite i privucen je, bukvalno od detinjstva, misaonom Igrom staklenih perli. U zrelom dobu postaje majstor Igre. Dosta parodije i smeha za citaoce koji ih prepoznaju. Dosta muzike za citaoce koji je cuju, cak je po jednoj analizi Igra i nastala kao odgovor na muzicki komad. Hesse tvrdi da mu nije poznato Knechtovo poreklo. Mozda zato angazuje toliko prijatelja, a narocito T. Mana u sklapanju cudinih / staro grcko i latinskih formi / u slozenicama i imenima. Najbolje je drzati se teorije da je Knecht siroce. Zato i nema osecaj konflikta domaceg, kucnog uticaja u vaspitanju i principa elitne skole, dok ga drugi polaznici osecaju. Veruje u puteve sudibine i lisen je fanatizma u pracnju i dostizanju sudbinskih znakova. Pomenucu muziku, jer je i Hesse pominje, rekavsi da Knechtova sudbina nije fatalisticka kakava je bila Mozartova ili Bachova. Tek u zrelom dobu / mada je bio najmladji Majstor sa 23 godine / kada postaje Magister Ludi, Knechtov zivot postaje legenda. Fakti vise nisu vazni. Istina je zanemarujuci faktor za Knechta ili njegove sledbenike. On je vec postao legenda, prototip. Waldzell je mesto gde najbolji igraci Igre staklenih perli dolaze. Obaveza intelektualca je stalno ucenje, a Knecht je oseca kao organsku potrebu. Kao sto je najbolja skola za Aristotelizam i skolasticku filozofiju u Porti, za matematiku u Planvaste-u , Waldzell je najbolja skola za umetnost, ali pod istom ambrelom glavna motivacija i preokupacija svih studenata je upravo Igra Staklenih Perli. To je samo jedna od stepenica kroz koje Knecht prolazi penjuci se tacno utvrdjenim redom Magistera. Ali, jos jednom, Knecht nije fanatik i nije ambiciozan. I nametnuta pravila saglasno njegovom polozaju nisu mu po volji. Narocito ona koja se odnose na politiku reda. Bilo kakavu politiku. On je vec krocio u drugu utopijsku sferu meditacije jer je spoznao da i sami tvorci legende imaju samo fragmentarno znanje o igri. Vraca se poeziji, protkanoj muzikom. Nestaje. Biva. U svetu cudesa zanesen je lakocom sopstvene neopsednutosti. Umetnost zivljenja nije pobeda u Kineskom Master takmicenju. Umetnost zivljenja je ostati distanciran od uspeha, neuspeha, poraza, pobeda, izdaja i bespogovorne odanosti. Ako je znanje put do srece, ono je ipak samo deo recepta umetnosti zivljenja. Umetnost zivljenja je zivljenje na nacin koji usrecuje tebe, mene, i kroz mene, ponovo tebe. Moze se zvati Igra Staklenih Perli. Moze se zvati i samo – put do srece.

Deo, Dusi …….. 1999

6 comments… read them below or add one

Slavujka 01.30.10 at 13:47 replyReply to this comment

A ja se eto smejem,
Kroz suze, naravno
Mislim zelim ti srecu
Ne seti se mene nikad
Lakse ce mi biti
I kada u protoku
Vremena svi oni datumi
Mesta i dani krenu,
Na ovu ili na
Onu stranu, ja cu
Krisom, da niko
Nikada ne vidi
I niko nikada ne cuje
Cuvati svu svoju
Na tri lanca
Vezanu strast
Pod grumenasto
Zguzvanim srcem,
I nikada ti priznati necu
Kolike duge reci
Moje tuge bile su,
U kratkim recenicama
Jadva prozborenim
Tebi za vecnu srecu…..

bravar 01.30.10 at 14:02 replyReply to this comment

***

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava,
citavo jedno kratko prolece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
NJIHOV SJAJ JE U NAMA.

Herman Hese

blue 01.30.10 at 14:45 replyReply to this comment

„…Ima razlicitix osecanja, ali to je samo privid, u sustini, ona su sva – jedno. I volja je, na primer, jedno od njix. Ali za mene je i to ljubav. Sreca je ljubav, samo ljubav.
Srecan je ko ume da voli.
Ljubav pokrece nasu dusu, u njoj pronalazi svoje bice i svoj zivot. Srecan je, dakle, samo onaj ko ume da voli. Ali voleti i zeleti nije isto. Ljubav je zelja koja je postala mudra…“

XX

fixer 01.30.10 at 14:46 replyReply to this comment

eh: jedne davne zime, bejah u nyc bez frižidera
stanovao na ivici klojstera, a to je drugi po veličini park na menhetnu
- naziv dobio po dvorcu, koji su zaludni ameri kamen po kamen preneli iz španije.. međutim: nit miris nit ukus
pošto i njuci, kao i u moskvi greju ko manijaci
hvala bogu
kajmakodkuće i čokolada držali su se na simsu
u trenucima dok sam proučavao nostalgiju u dugim pogledima kroz prozor
često bi svraćala veverica
siva sa prelepim veveričjim repom
ja sam nekako neodređeno
ali bio srećan što smo delili te prozorske obroke
vremenom se došlo do frižidera
ali ja sam nastavio sa ceremonijom ostavljanja hrane za gladne veverice
sećam se da su najviše volele:
najlepše želje, 505 sa crtom i kolače sa cimetom
vremenom se, posle frižidera, jeli: došlo i do jedne prekrasne dame
koja je po nekad u ključnim momentima
volela mom prozoru da pokazuje ko je naaaajlepši na svetu.. i taj rad
lm, jednom prilikom izvijala ti ona njeno zmijsko telo pred a mnom i pred a prozorom
kadli vrisnu: maderrrr fuckck
i brzo se prekri babadaninim miljeom, koji mi bio preko televizora
xaxa: ne boj se xani, to su samo moje veverice
veverice?!
ma da, bre, ja sam ih pripitomio, već mi odavno jedu iz ruke
e batice, a gde si ti vido sive veverice, majke ti?
?
šaje ša me gledaš: veverice su samo riđe, sivijeh neme niđe , majmune:
aa i znaš kad bi mogo da ih pripitomiš? prave veverice su ne pripitomljive
-to su ti hutije!-
kake bre kutije?
e to su pacovi rokali veverice, pa sad imaš tu čarobnu kombinaciju, koju hraniš iz ruke
si čito montok od max-a frisch-a?
nisam

e javi mi se kad pročitaš

trener 02.01.10 at 10:46 replyReply to this comment

„Postoji istina, dragi moj! Ali učenje za kojim ti žudiš, apsolutno, savršene učenje koje jedino donosi mudrost – takvo učenje ne postoji. To uopšte i ne treba prijatelju, da čeznem za nekim savremenim učenjem, nego za usavršavanjem sebe samoga. Božanstvo je u tebi, ne u pojmovima i knjigama. Istina se proživljava, ne propoveda se.

Tako putuju zvezde
neshvaćene i uvek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim,
ti sve udaljenija blistaš.

Tvoj život je samo svetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se smešiš al’ ti me ne razumeš.“
H:H:

AUTHOR Dusi 02.03.10 at 20:31 replyReply to this comment

Hvala svima na komentarima. Tema je nepresusna i naravno, na sta je Fixer i hteo da nas navede, i ja pokusavam da minimiziram distorziju subjektivnog razmisljanja.
qt Max Frisch
Ili : covek ima odredjeno iskustvo, pa sada trazi omot od price da ga u njega umota.
unqt

Recimo, iluzija :