Dragi svete

Well, do you ever get the feeling that the story’s
too damn real and in the present tense?
Or that everybody’s on the stage, and it seems like
you’re the only person sitting in the audience?

Skating away on the thin ice of the New Day.

@AlexDunja:

Ukratko, u ponovnoj izgradnji
doživljaja lične vrednosti ćorsokaci i prečice su brojniji i mnogo zavodljiviji od teškog i sporog
obnavljanja sopstvene ljudskosti. Primamljiv je beg od lične odgovornosti.

Made the scene
Week to week
Day to day
Hour to hour
The gate is straight
Deep and wide

“

„„Crni vitez psovke „

„Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty – pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme – oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša – u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo – u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš – i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja – o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša. „

@trener:
ostadoh dužna pesmu…

“ Opet sam gledao u one oči; vino me je bilo ponešto ugrijalo, i rekoh:
- Gospođo ili gospođice. Ja sam Englez. Dajte mi koju uspomenu iz Venecije. –
Smiješio sam se. Bili smo sami. Platih i pozvah likere. Njezin odgovor prečuh. Ona nije htjela da pije, ni ja nisam htio da govorim. Samo sam je gledao i bio bih je gledao igrajući se s njenim očima, kako se od dugočasnosti sigra s lancem. Nešto sam morao poduzeti, ali se ne domislih što. Stajah tako neodlučan domišljavajući se. Pio sam. Ona je čekala, valjda, da odem. Morao bih se na nešto odlučiti, a gle, ne da mi se na to ni misliti.
- Gospođo – rekoh – dajte mi na uspomenu svoje oči.“

Crni vitez psovke

@trener:
Finale
„…hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?
neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“

@trener:

„…Ovako se moja duševnost napunja tajanstvenosti, noći, šapta i šuška, i mene se najviše doima njihov korak i njihova sjena. Prema jutru se tresemo i cvokoćemo. Ako probdijem noć, dan, svijetlo i buka djeluju na mene deset puta slabije. I sunce je tad hladno ko mjesečina i bez trakova ko balon. One me ne ljube kao ni ja njih; mi smo zato suviše hladni, bez strasti, bez krvi, ali se volimo: volimo razgovor, šutnju, pratnju i – a to je i kod njih čini mi se glavnije i od bijele kave – nijeme pozdrave u pô bijela dana. Meni se dapače čini, da je to sve, što imamo – i one i ja; da je to nešto neprotumačivo ugodno i da je sva moja sreća u tome: sastati ih kod glazbe, svijeta i svijetla, baciti pogled, koji odmah ponikne i klone i s njim tako klonu tužno i pospano i usne i misli i ruke. I ako se nasmiješimo, naš je smiješak slabašan i tužan; mi nemamo krvi, vatre i strasti; mi imamo – simpatisanje.“

@hope:
qt „ostadoh dužna pesmu…“qt

Zahvaljujem!

Kada me sastave i rastave
Bojim se,
Vise se ni ja necu secati
Ko sam zapravo
Jednom, bez maske, i
Bez oziljaka bio…..

@Slavujka:

dragi svete
znam odavno:
ti i ja nismo
jedno za drugo.
ne znam kako
ali morali bi
poci
svako
svojim putem.
najbolje je
ovako:
ja cu ostati
a ti idi.

@blue:

Cena

Ja sam ta koja placa. Meni je ta uloga dodeljena po rodjenju. Ja se tako osecam vise puta godisnje. Naidje period na smeni godisnjih doba. Ako trebam nekome da mu budem krivac neka se javi. Odlicno igram tu ulogu. U predstavi „krivac“ glavni sam akter. Ali ne postoji zgrada, scena i pozoriste u kome igram.
Moj podijum je zemlja, moja publika su moji prijatelji. Nema karata za taj sou. Samo je dovoljno biti dobar prema meni odredjeno vreme i onda me nogirati i okriviti. Zvuci tesko? E pa nije, tako je kako pise. Ovde nema aplauza i spustanja zavesa. Ne, ne ovde samo postoje tuzna, pomalo besna lica mojih najblizih i caj koji mi kuvaju po stoti put zbog istog razloga. „Kriva si“ odjekuje hodnicima mojih secanja. Dokazi nisu potrebni, samo me pogledajte odmah cete znati. Poverovacete im osim ako sami oni niste, tad cete sve lepo organizovati da sam ja i ucestvovacu, ne brinite, ja sam marioneta vasih potreba.

Ja sam izvor vaseg uzivanja ali i krivice. Ja cu vas razocarati ako je to ono sto zelite. Sto da ne?

Ja sam belo prazno platno za slikanje. Slikajte po meni, iscrtajte me, obojite svim bojama, onda okrivite i okacite to platno na moj zid srama, ali i obavezno postavite neko novo platno za nekog novog sledeceg koji, verujte mi na rec, postoji. Ja nisam bitna u toj prici, samo sam glina koju VI oblikujete, patetican izraz na vasem licu i jadan izgovor zivotu.

Pazite, ne znate u sta se uplicete. Samo se setite, svaka prica ima 2 strane,kao novcic… Samo zamislite koja je moja druga strana. Mali nagovestaj – Ne dam na sebe i kad lazem, zaista ne lazem.

„Ja obijam vasu realnost i zamenjujem je svojom!“

p.s. Ovo sam ja. Ali nisam.

***********************************************
Gost komentator: moje veliko dete:))) Hvala Ti jos jednom:)))

@bravar:
„Ja obijam vasu realnost i zamenjujem je svojom!“

Hvala gostu komentatoru,velikom detetu ))

@hope:

Nema na cemu, Nado:)
Cesce bih ja, ali znas kakvi su tinejdzeri prema svom pisaniju:)))

PS

u obrisima stvarnog